Paška ovca

Paška ovca.

Paška ovca uzgaja se gotovo isključivo na otoku Pagu, sa zanemarivim pokušajima uzgoja i na kopnenom području, uglavnom u zaleđu Zadra i predstavlja našu najbrojniju otočku populaciju ovaca sa oko 30 000-35 000 grla u uzgoju.
Na otoku Pagu uzgajao se otočni tip pramenke koja je bila osnova za stvaranje izvorne paške ovce. Mijenjanjem proizvodnih ciljeva u prošlosti mijenjale su se i pasmine kojima se pokušavala oplemeniti paška ovca. U periodu naročitog interesa tržišta za vunom bilježimo križanja sa merino ovnovima (1870. i 1936. godine), s tim da se smatra da je upravo križanje sa merino ovnovima iz 1870. godine imalo presudan utjecaj na današnji izgled paške ovce. Slabljenje interesa tržišta za vunom i povećanje interesa za mlijekom, a naročito za ovčjim sirom dovelo je do novih križanja sa željom za povećanjem mliječnosti. Iz tog razloga korištene su pasmine sardinijska (1965. i 1978. godine) i awassi (1970. godine) i ta križanja ujedno predstavljaju posljednji značajniji zahvat u genotip populacije ovaca na otoku Pagu.
Paška ovca je nešto manja od drugih otočkih pasmina ovaca, a trup joj je skladno građen, s osrednje izraženim širinama i dubinama. Ovce su prosječne tjelesne težine 35-45 kg a ovnovi 40-50 i više kilograma. Visina grebena u ovaca je 57-60 cm, a u ovnova 60-64 cm. Uglavnom su bijele boje, a s oko 2 % javljaju se jedinke crne boje koje se rijetko ostavljaju za rasplod. Glava je kratka, širokog čela, uglavnom sa ravnim nosnim profilom. Uši su srednje veličine, polustršeće. Ovce su uglavnom bez rogova dok su ovnovi uglavnom rogati iako ima i bezrožnih. Vrat je srednje dužine i mišićavosti, slabo povezan sa trupom. Kako su križa nešto viša od grebena, leđna linija se lagano penje prema nazad. Trup je dobro obrastao vunom. Runo je zatvoreno do poluzatvoreno. Noge su čvrste. Dužina repa nerijetko doseže i ispod skočnog zgloba.
Danas se ovce na otoku Pagu uglavnom drže na pašnjacima koji su ograđeni žicom ili kamenom (suhozidom). Većina uzgajivača posjeduje na ograđenim pašnjacima štalu ili nadstrešnice u kojima se ovce sklanjaju za ekstremnih vremenskih uvjeta, u koje se sprema sijeno, a ujedno se koriste i za mužnju.
Uz male količine domaćeg sijena (sije se lucerka) glavne potrebe nabavljaju se u Lici ili Istri. Ovce zimi dobivaju oko 1 kg sijena dnevno. Tridesetak dana pred početak laktacije veći broj uzgajivača počinje prihranjivati s kukuruzom (450 – 600 g dnevno), što se nastavlja tijekom laktacije i to uglavnom do početka vegetacije, nakon čega su pašnjaci jedini izvor hrane.
Mrkanje ovaca odvija se uglavnom tijekom kolovoza i rujna, tako da se janjenje odvija uglavnom u siječnju i veljači. Plodnost je oko 120-140 %. Janjad siše do 30 dana. Iznimno duže s majkom ostaje janjad namijenjena za remont (do 45 dana). Porodne težine janjadi kreću se oko 3 kg. Tjelesna masa janjadi u dobi 30-45 dana je 12-15 kg.
Nakon razdoblja sisanja, ovce se muzu oko 5 mjeseci, tako da je prosječna dužina laktacije oko 180 dana i za to vrijeme paška ovca proizvede 120-250 i više litara mlijeka.
Otok Pag, većim dijelom prekrivaju kamenjari (oko 83 %), a u nižim dijelovima otoka nalaze se aluvijalne i diluvijalne tvorevine-paška polja i blata. Područje otoka karakterizira blaga i suha mediteranska klima. Vegetacijski pokrov je pod direktnim utjecajem koncentracije soli u tlu i čestih posolica koje se javljaju nakon bura, koja se na mahove spušta sa obližnjeg Velebita. Smatra se da je za izuzetnu kvalitetu paške janjetine i paškog sira zaslužan upravo specifičan biljni pokrov, s mnogim vrstama aromatskog bilja.
Osnovni proizvodni cilj uzgajivača paške ovce je proizvodnja mlijeka kojeg otkupljuju tri veće sirane na otoku Pagu ili se u većini gospodarstava prerađuje u poznati i cijenjeni punomasni tvrdi paški sir. Procjena je da se ukupna proizvodnja zrelog fermentiranog sira na otoku Pagu kreće između 180 i 200 tona. Prema dostupnim podacima polovica ove količine proizvodi se na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, dok se drugi dio proizvodi u tri suvremene sirane. Posebno mjesto u ponudi mesa na hrvatskom tržištu predstavlja i paška janjetina.
S obzirom na brojnost te ovce (30 000-35 000) ne može se govoriti o njezinoj ugroženosti. Program zaštite trebao bi biti usmjeren na čuvanje jednog dijela populacije od utjecaja drugih genotipova, što bi u budućnosti moglo biti izraženo s obzirom na želju uzgajivača da križanjem s drugim pasminama popravljaju proizvodna svojstva paške ovce, prije svega osobine mliječnosti.